U primorskim i istarskim mjestima dan uoči Božića poznat je pod nazivom Vilija Božja i u seoskim domaćinstvima označavao je dan konačnih priprema za taj veliki blagdan. Ne bi glava obitelji na Badnje jutro uzaludno govorila: „Posla je mnogo, svršite sve na vrime“.
Ovaj se dan razlikovao od uobičajene seljačke svakodnevice jer je postojao rok do kojeg su svi poslovi trebali biti gotovi. Dakle, uz svakodnevne poslove muškarci su tražili debla ili stabla za Badnjak, dok su žene bile zaokupljene čišćenjem doma, pripremom kolača i obrednog kruha. Don Frano Ivanišević opisao je običaje u Poljicima, naglašavajući posebnu užurbanost koja je vladala u svim domaćinstvima.
Običaji vezani za panj „badnjak“ imali su važnu ulogu kroz povijest jer su predstavljali prve znakove Božića. Primjerice, u Poljicima, muškarci bi osim drva za sve blagdanske dane pored kuću donijeli i badnjake, tj. tri velika panja. Zašto tri? Oni su predstavljali Presveto Trojstvo.
Kada bi u sumrak obitelj bila na okupu te bi se čula Zdravomarija, gospodar kuće skinuo bi kapu, izašao pred kuću, uzeo jedan badnjak te noseći ga pred sobom vratio u kuću i pozdravio obitelj riječima: „Valjen Isus i Marija, na dobro van došla Badnja večer i porođenje Gospodinovo!“. Zatim bi nabrajao sve ostale blagdane: Stipanj dan, Ivanj dan, Mlado lito, Vodokršće i „sve lito i godišće”. Ukućani bi odgovorali: „I van’!“. Isto se ponavljalo i za ostale panjeve koji su se stavljali na komin. Potom bi gospodar kuće blagoslovljenom vodom poškropio prvo badnjake, zatim ukućane te sve druge prostore koje su pripadale domaćinstvu.
Badnjaci bi tinjali na ognjištu sve do Mladinaca ili Mladenaca, tj. treći dan po Božiću navečer. Žarom s badnjaka palile su se svijeće i vatra na ognjištu. Don Frano zapisao je kako bi ukućani sva tri božićna dana zbog straha da tinjanje badnjaka ne izazove požar proveli u oprezu.
Potkraj prošlog stoljeća u Imotskoj krajini zabilježen je drugačiji običaj. Nekoliko sati nakon večere na Badnju noć, gospodar kuće počeo bi unositi badnjake te bi se između njega i ukućana odvijao sljedeći dijalog:
– Faljen Isus!
– Vazda Isus i Marija!
– Dobro vam došao Badnji dan i porođenje Isusovo!
– I s tobom zajedno!
Gospodar bi zatim unio sva tri badnjaka, a najveći bi odložio na desnu stranu ognjišta, zajedno s ostalim drvima.
Breme žitne slame
Panj badnjak potisnut je iz tradicijskih običaja i obreda, dok se slama znatno duže održala. Predstavljala je nezaboravan božićni doživljaj svim seoskim stanovnicima, naročito djeci. Redovito se slama rasprostirala na pod, u zamjenu za skupocjene tepihe koje krase današnje domove. U trošnoj drvenoj kući djeca su redovito uz igru i smijeh rasprostirala božićnu slamu. O kićenju božićnog drvca ne zna se previše, samo da je ta tradicija započela prije stotinu i pedeset godina.
Jedna sličica iz romana „Branka“ hrvatskog književnika Augusta Šenoe (objavljenog 1881. godine) govori o socijalnoj povijesti božićnog drvca u našim krajevima. Smatra se da je kićenje drvca preraslo u običaj u gradskim sredinama, a tek naknadno u seoskim mjestima. Ipak, kićenje zelenim grančicama, kao i izrada posebnih božićnih ukrasa bio je veoma uvriježen običaj, kako ističe don Frano. U Poljicima su tako djeca imala dužnost na Badnjak ukrasiti kuću grančicama kadulje, a trebalo ih je i zadjenuti u meso i slaninu što se sušila nad ognjištem. U nekim poljičkim selima na Badnjak predvečer obavljao se blagoslov od „kića“. U crkvu bi se ponijela kitica javora, rute, bršljana, rujevine i mnogo maslinovih grančica, a u rupcu sol i vrč vode. Svećenik bi u svaki vrč rukom napravio znak križa te ubacio u njega malo soli. Ista bi se kitica kasnije stavila u kolače na stolu. U Imotskoj krajini na Badnjak su se kiticama bršljana kitila vrata i prozori kao zaštita od nesreće.
Jaslice
Jasno da jaslice imaju bogatu povijest i da im je prvotno mjesto bilo u crkvama, ali nažalost, u Hrvatskoj nema etnološke studije o jaslicama koja bi otkrila pojedinosti iz narodne kulture te pučke pobožnosti.
Svijeće
Svijeća i svjetlost sastavni su dio pučkog božićnog rituala. Poput panja badnjaka koji tinja za vrijeme blagdana spajajući drvo i svjetlost, isto čini i svijeća na božićnom drvcu – spaja božićno zelenilo i buđenje novog svjetla. U hrvatskim narodnim običajima svijeća se nije stavljala samo na drvce, već je obavljala i druge funkcije. Primjerice, u Poljicima su imale obrednu i praktičnu ulogu. Tri voštane svijeće spojile bi se pri dnu, a razmaknule pri vrhu pa bi na taj način svaka gorila zasebno. Jednom svijećom upalile bi se ostale, a poslije večere gasile su se kruhom umočenim u vino. Taj komadić kruha stalno je stajao uz svijeće, za istu primjenu.
Posna večera
Iako posna, Badnja večera u seoskim je domaćinstvima bila nerijetko i uglavnom je uključivala jela koja nisu bila tipična za taj običaj. Vrijeme prije, tijekom i poslije večere bilo je ispunjeno posebnim obredima i molitvama kojima je cilj bio osigurati sreću i obilje u obitelji. To je prilika za obiteljsko druženje, ali i prisjećanja naših najbližih koji su napustili zemaljski svijet.
Značajnu ulogu imaju jela koja su uglavnom rađena od oraha, lješnjaka, badema, suhog voća, šljiva, zatim svježeg voća, jabuka i kruški, meda, češnjaka; zatim riba, kupus i sir.
U Poljicima se tijekom godine štedjelo da bi se mogle priuštiti sve potrebne namirnice. Na Badnjak se postilo, a za večeru bi domaćica pripremala soparnik, bakalar, krumpire te kapulu i ribu na brudet. Djevojčice su mijesile tijesto za uštipke. U mnogim jelima spravljenima u vrijeme blagdanskih dana, osobito na Badnjak, nisu samo uživali ljudi, već i domaće životinje.
Odlazak na polnoćku provodio bi se u ugodnom pripovijedanju pa čak i pucanju kako bi se otjerale zle sile, a bakljama i svjetiljkama osvjetljivao bi se put što bi simboliziralo svjetlost. Postoji još zanimljivih običaja koja karakteriziraju mnoga mjesta diljem Lijepe Naše, no samo je jedno što ih veže – ozračje svetosti i jedinstva.
A. Vukušić
