Imotski je oduvijek imao manire malog gradića, oplemenjenog kulturom i sadržajima koji su, zahvaljujući ponajviše njegovim ljudima bili blizu europskih standarda. Između dva svjetska rata bio je i obrazovno središte ne samo Imotske krajine, već i šire. Njegova Građanska škola, a potom i Gimnazija bile su respektabilne obrazovne institucije. Imotski je imao nekoliko pjevačkih zborova, kuće imućnijih Imoćana imali su klavire, njihova djeca studirala su u ondašnjim prestižnim fakultetima diljem Europe, posebno u Beču i Pragu. Dolaskom u rodni grad donosili su kulture tih sredina. I nakon drugog svjetskog rata Imotski je zadržao razinu kulturne sredine.
No, ovdje je riječ o jednom običaju do kojega su držale sve imotske obitelji. Koliko god je njime strujala europska kultura, onoliko je i duh tradicionalne privrženosti obitelji itekako bio prisutan. Obitelj je bila temeljem života. Stoga je i zajedništvo u njoj njegovano do detalja. I baš jedan detalj, jedna kockica toga divnog mozaika bio je nedjeljni ručak u imotskim obiteljima. Bijaše to ritual, ne nametnut, već stvoren spontano.
Nedjelja, Božji dan, stvarno se poštivao u Imotskom. Od ranog jutra domaćice su spremale robu za svoje muževe i djecu . Muževima obvezno odijelo, kravata, bijela košulja, djeci čista ispeglana odjeća. Jer, trebalo je ići na svetu misu. Pučka sveta misa slavila se u župnoj crkvi svetoga Franje s početkom u deset sati. U 11, 30 sati nakon završetka mise Imoćani bi se po nekakvom redoslijedu u šetnji uputili na svoje Modro jezero. Bacili bi, kako se to znalo kazati, pogled niz litice, vidjeli kolika je visina vode i onda pravac kuća. Tamo je već sve mirisalo nedjeljnim svečanim ručkom. Mirisi, dakako, ovisno o kojem se godišnjem dobu radi. Proljetno vrijeme, juha, lešo janjetina, šalša od pamidora, pire krumpir, pečena teletina s krumpirima, ljetno vrijeme lešo, ili pečena domaća kokoš, pečena janjetina razni umaci. Jesen, već punjene paprike, gudica, pohovani teleći medaljoni, obvezna salata, zimsko vrijeme koštradina i kiseli kupus, kapurali, pašticada s domaćim njokima. I uvijek obvezan desert, imotski rafioli, škartoceti, carska imotska torta, rožata, crna kava. Bilo je, posebno u proljeće i dropčića od crijeva mladih janjaca sa domaćom sušenom pancetom ili komadom dobro sušenog pršuta. A domaći pršut i domaći sir bio bi glavno predjelo.
Da, reklo bi se kraljevski ručkovi za ono siromašno doba, ali i najsiromašniji bi nedjelju i jelom učinili najvažnijim danom u tjednu. Kada se k tome uzme u obzir da bi sve bilo zaliveno domaćim vinom iz imotskih podruma, slast nedjeljnog ručka bila je potpuna. Dakako, znalo se kazati u Imotskom, što će ti i najskuplje jelo, ako nemaš onoga tko će ti ga pripremiti.
E, tu su imotske domaćice bile uistinu nenadmašne. Kuće nije bilo, a da nije imala neku žensku osobu koja je pripremala ručak. Dakako, Imoćani su bili i poznati „bonkulovići“, voljeli su dobru spizu, pa se nedjeljnom ručku posvećivala dužna pozornost.
No, zaboravismo još neke male rituale prije samoga ručka. Djeca su obvezno morala oprati ruke, skinuti misnu odjeću i obuću i uredni doći na ručak. Glava kuće ponajprije otac ili najstarija muška osoba u kući, prije ručka kada bi se svi našli za stolom, prekrižila bi se i kazala: Neka Bog blagoslovi ovo jelo i nas koji ćemo ga blagovati. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. I onda bi se blagovao nedjeljni ručak. Zanimljivost je bila i u tome što se nitko nije smio dignuti sa stola, dokle se ne pojede ručak i tek nakon izmoljene molitve, prvo bi se djeci dalo „zeleno svjetlo“ da se mogu ići u igru. Stariji bi ostali još neko vrijeme za stolom prepričavajući zgode i planirajući naredni tjedan.
Bili su to lijepi dani u Imotskom svetom nedjeljom. Običaji koji su se desetljećima njegovali. Na žalost, danas je malo takvih običaja.Oni su se održali jedino u nekim kućama u samom gradu, te ruralnim sredinama.
Braco Ćosić
